sr
Books
Borislav Pekić

Zlatno runo – III

Tamo gde se čudesno susreću prošlost i budućnost stvoren je jedan od najboljih romana srpske književnosti…

„Da si ti mene tome učio umesto što sam pred gostima morao da recitujem beslovesne himne svetome Savi i da ponavljam kako onaj ko laže taj i krade, ko krade ubija, a ko ubija ne vešalima završava, kad je već i poslednjoj budali na svetu jasno da je istina upravo obrnuta, da ko najviše laže posatje moćan, ko krade bogat, a ko najviše ubija ne završava na omči, nego u đačkoj čitanci…“ Borislav Pekić

Oživljavajući nam porodicu Njegovan, u istorijskim sunovratima i značajnim događajima od antičkih vremena, preko Sulejmana Veličanstvenog, do Drugog svetskog rata, Pekić nas kroz ovaj roman vodi do krajnje mitske metafore, plovidbe Argonauta na Istok, po zlatno runo Života.

„Zlatno runo obeležava čitavu jednu istorijsku epohu i stoji u samom vrhu književnosti napisane na srpskom jeziku u drugoj polovini XX veka. (…) Roman je ostvaren kao ciklus od sedam velikih samostalnih delova, koji su iznutra povezani porodičnom sudbinom balkanskih Cincara, pomešanih sa srpskim stanovništvom i srpskom građanskom klasom u njenom usponu u raspadanju.” Predrag Palavestra

„Zlatno runo je klasik naše književne epohe i udžbenik za mnoge pisce, alem-kamen jedne književnosti.” Anđelka Cvijić

Prvi put ekskluzivna kolekcija celokupnog književnog opusa Borislava Pekića.
528 printed pages
Original publication
1980
Publisher
Laguna
Have you already read it? How did you like it?
👍👎

Quotes

  • Marija Petrovichas quoted2 years ago
    Situacija, međutim, iako beznadežna, nije baš sasvim teška. Očigledan izlaz je u nemačkoj ili ruskoj jednostranačkoj diktaturi. Taj izlaz je, razume se, psihološki, takorekuć utvaran, pa ipak je bolji nego nikakav. Rajhstag je, naime, pored Sovjeta, jedini svetski parlament u kome je, i teorijski i praktično, nemoguće naći ijednu budalu, lopova ili neprijatelja naroda. Budući da u Rajhstagu sede pripadnici jedine, Nacionalsocijalističke partije, koji o njoj, kao i sve stranke o sebi, uostalom, najlepše misle – inače joj ne bi pripadali, zar ne, bili bi socijaldemokrati u nekom od logora – i da nema drugih partija, čije bi predstavnike nazivali magarcima, lopužama i narodnim izrodima, ispada da su Nemci najzad na svome, zastupljeni ljudima od stvarnog poverenja i vrednosti, najzad u sjajnu budućnost povedeni. Što će se to putovanje po svoj prilici završiti slomom epskih razmera, neće imati nikakvog duševnog efekta na naciju. Nacija će znati, za ljubav samopoštovanja moraće da zna, da nije upropašćena pogreškama nekompetentnih vođa, nego posredstvom istorijskog vis matora. Ova logička i optička iluzija najpouzdaniji je psihološki temelj diktature, koja ima izvesnog oslonca u volji naroda. Osim vojske i policije, dabome. Ali oni nisu iluzija. Vojska i policija su nekako redovno stvarnost. Ako iluzija omane, neko se mora brinuti za poredak. Ta logička i optička iluzija zasnovana je na jednoj od najstarijih i najupornijih ljudskih zabluda – zabludi vlastite nepogrešivosti: niko, naime, nije budala da za vođu bira ljude koji će ga u propast odvući, što je, pri višestranačkom poretku, ne samo moguće već i neizbežno, prejudicirano samim izbornim pravilima igre. Po prirodi demokratije, ma koga izabrao, izabraćeš magarca, lopužu i narodnog neprijatelja. U diktaturi, ma izbor pao na pet stotina kliničkih imbecila, to jednostavno nije moguće...
  • Marija Petrovichas quoted2 years ago
    A ja ti opet najozbiljnije tvrdim da on u jednom demokratskom višestranačkom poretku i mora biti narodni neprijatelj... Po prirodi uobraženog, ali time ne manje ekskluzivnog prava na totalnu istinu, svaka partija mora polaziti od pretpostavke da sve ostale državu vode u propast. Jer, kad bi suverenitet nad političkom istinom, ma i fragmentarno, delila s konkurentskom, njeno postojanje ne bi imalo nikakvog smisla. Jake i uspešne stranke zasnivaju se na aksiomatičnom osećanju vlastite nezamenljivosti i tuđe, podjednako aksiomatične, izlišnosti. Mogu, dabome, imati i neki program, no on je od drugorazredne važnosti. Ako je dovoljno neodređen i nebulozan, ne mora biti od velike štete. Svaka partija, dakle, o svakoj drugoj mora po liniji političkog kategoričkog imperativa misliti rđavo. U protivnom bi sebe morala da smatra nepotrebnom. Protivnici nikad nisu u pravu, prema tome, za državu su pogubni. A šta su oni koji su za državu pogubni? Državni, narodni neprijatelji, razume se... Činjenica da su Mara, Danton, Robespjer revolucionari i narodni tribuni, po definiciji, dakle, prijatelji naroda, nije sprečila da, usled neumitnog dejstva osnovnih načela demokratske političke borbe, umru kao njegovi najljući neprijatelji. Da se najpre proglase „Očevima otadžbine“, a zatim pogube kao njeni grobovi. Da dok su na vlasti ili od uticaja, budu sposobni, odani, neporočni, nepogrešivi, a kad padnu, postanu neznalice, pokvarenjaci, strani plaćenici, slabići i protuve... Pogledajte našu Narodnu skupštinu. Svi narodni poslanici jedni o drugima misle najgore. Ne što privatno ne bi hteli da budu nepristrasni ili što nisu sposobni za bolja osećanja, već što su na isključivost prinuđeni nagonom održanja vlastite političke samosvesti. Moja ideja, moj lek, moj program mogu biti dobri samo ako svi drugi programi, lekovi, ako sve druge ideje ne valjaju. Jer, očigledno je da za jednu bolest može postojati samo jedna prava terapija. Nešto se podjednako uspešno ne može lečiti i hlađenjem i zagrevanjem, zar ne?... I sad, budući da se ideje mogu dokazivati isključivo sredstvima negativne logike, poricanjem svih drugih ideja na tu temu, nečija se pozvanost da vlada može dokazivati jedino poricanjem sposobnosti za vladanje kod svih ostalih...

On the bookshelves

fb2epub
Drag & drop your files (not more than 5 at once)