Ivan Gundulić

satira divjega pitoma vil neće;
k ljubi se povrati, od ke se odijeli,
koja te gledati u slici tvôj želi.
Ohaj se od vila, ke ti su s prikora:
ljubovca tva mila vapi te iz gora,
i još čut neć' ti glas ni poznat lipote,
a ona bi danas koja te smrti ote.

28.
A ostriže s mrca vlase
I crvima uze iz usti,
Te ih iz groba stavi na se,
I u rudeže zlatne spusti:
Plijen od smrti da je sva dika,
I vez slatki ljubovnika.
29.
Pepeo lica pogrešpana,
Suha, žuta i pjegava,
Bi načinit toli znana
Hitrom silom od naprava,
Da se crno bijelo ukaza
Na obrazu bez obraza.
30.
A mažući raskrvavi
Usti oprhle, pomodrene,
Na sramotu od naravi
Da ih koralji zarumene;
A ogoli premaliće,
Da svu zimu skrije u cviće.
31.
Pristavljenih vrhu kosi
Trepte od cvića perivoji;
Na ustiju cvijeće nosi,
Na prsijeh cvijeće stoji,
Cvijeće u rukah, cvijeće svuda,
I ona u cvijeću zmija huda.

26.
Nje svi čini bjehu drazi,
Sred razblude i miline;
Neka želi, tko ju pazi,
Tko ju želi, neka gine:
Bijelom rukom, snijeg nadhodi,
Tihijem stupom tančac vodi.

Ja za ovu samo hajem,
Sama je ona moja draga,
Samoj njoj se ne pristajem
Svu noć vrtjet oko praga,

Nje mraz oganj moj razgara,
Nje gnjiv ljubav moju uzmnaža;
Žeravom me led satvara
S omraze mi sve je draža;
Slatki mi su nepokoji,
Prid očima sveđ mi stoji.

Ah, nesvijesna, ka ne gledaš
Ni razloga, ni zakona;
Ah, bezočna, ka spovijedaš
Za istinu laž smiona;
Ka sred srca nemaš svoga
Srama od ljudi, straha od Boga.
21.
U nečistoj koga želji
Ne prigrli i ne primi?
Tvoji su bludni prijatelji
Vazda bili ljeti i zimi,
I tuđini i mještani,
S kim te ugađa trg pogani.
22.
Ah, s kijem se nisi stala?
Tko ti nije bio sred krila?
Tko je taj, koga nijes' izdala,
Koga nijesi privarila?
Sveđ nekrepka, sveđ razlika,
Tamna, tašta, huda, prika.
23.
Neću mučat zle načine.
Kim mê bitje iskorijepi;
Spovijedat ću varke istine,
Kim me opsjeni i zaslijepi;
Ukopat ću u ove gore
Tve sramote, mê prikore.

Kako za njom gasnem, blidim
Venem, sahnem i uzdišem:

Da su od zlata polje i gore,
Da sve rijeke zlatom teku,
Da je pučina zlatna more,
Da vas saj svijet zlatan reku:
Svijem tijem ne bi stoti dio
Ženske želje napunio.

Djevojčice prigizdave
Cvijet čistoće svoje mile
Pod raskošam tve naprave
Nepomno su otrunile:
Ti najdraže prijatelje
S tve otrovne svađaš želje.
9.
Ti postelje ženitbene
Priljubovstvom mnokrat skvrniš;
Ti svitlosti proslavljene
Ime tlačiš, zraku crniš;
Ti privraćaš bludim tvima
Ljubovnika u hotima.
10.
Ti nevješte mladce vodiš
Mrtvijem pramom zavezane;
Pogledom ih ti gospodiš
I u srcu stvaraš rane;
Ti ih vodiš na zla svaka:
Oni hudi, ti si opaka.
11.
Prikiduješ ti zavjete
Ljudem Bogu posvećenim,
Čiste želje, misli svete
Da potamne bludnom sjenim,
I da plijen je tvoga obraza,
Što se Višnjem jur prikaza.

Dobri će u raju puni uresa,
Gdi u vedrini bez oblaka
Sja vrh sunca i nebesa
Jedna svjetlost u tri zraka.
Pod pristoljem gdi višnjime
Stoji udes, sreća i vrime.
49.
Gdi u ljubljenom svomu Bogu
Duša slavom opojena
Dobro izvrsno, rados mnogu
Sasma uživa sveđ blažena
Pokoj vječni, lipos pravu,
Mir, dobrotu, znanje i slavu.
50.
Zli će pasti u ponore
Dno paklenih crnih jama,
Da tu u vijeke vijeka gore
Sred žestocih strašnih plama.
Osuđeni u tamnosti
Bez ufanja, bez milosti.
51.
Gdi zmije otrovne, zmaji gorući,
Zle nakazni, srde vrle
Huđe jade, nemir ljući
Daju kletim, ki se prle;
Gdi ore potop teških sila
Daždi od ognja, gradi od strila;