Meša Selimović

Oduvijek sam sumnjičavo prilazio gotovo svim zapisima o vlastitom životu, dnevnicima, autobiografijama, samokazivanjima, jer u pisanju o sebi, kao namjera ili nesvjesno popravljanje, javlja se želja da se uljepša vlastiti život, da se prikrije neka svoja mana ili da joj se umanji težina, da se nađe opravdanje nekom ružnom postupku, da se istakne neka neuočena ili nepostojeća osobina: čovjek i nesvjesno ispravlja svoje uspomene, idealizujući ljude i događaje koji su mu dragi, potiskujući ili potpuno zaboravljajući one koji su mu neugodni.

Onda je otac rekao: pamti, nesreća je što kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je mogući suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se

Naglo, sasvim iznenada, bez ikakvog vidljivog razloga, sve je prošlo.

Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi,

Cijelog života je sanjao o nečemu višem, a prilika mu se nikad nije pružila. Ako mu sudbina nije dala mogućnosti, zašto mu je dala želju?

Pa im se javljalo pitanje: da li je bolje dugo trajati iako ti se ništa ne dešava, ili je bolje bljesnuti i izgorjeti kao kometa što osvijetli nebo makar za trenutak.

I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću, uvijek sam je očekivao, a svako me je mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom; pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac.

Tako sam u zakašnjenju, uvijek, u svemu: dok drugi odmah ispoljavaju ono što mogu, ja moram dugo da se rvem s mišlju da li treba to da radim, jesam li sposoban ili se možda prihvatam nečega za što nemam ni dara ni smisla.

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje.

Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.